Oboljela sam od raka maternice samo godinu dana nakon što sam se udala. Imala sam samo 22 godine. Sve se desilo tako brzo i svima je bilo važno samo da preživim… tačnije svima osim mojoj svekrvi. Nju je pogodila činjenica da AKO PREŽIVIM neću moći da rađam.
Od prvog dana moje muke počela je da navraća sina, mog muža, da me osatvi, da se razvede od mene, jer neću moći da mu rodim sina. Više od godinu dana sam živjela i sa tim strahom da ću biti ostavljena, često sam gubila volju da se borim za sebe. Nakon svega moj muž je prelomio i u oči svojoj mami rekao ako mora da bira da BIRA MENE. Dao joj je mogućnost da me prihvati takvu kakva jesam ili da ode i iz mog, ali i iz njegovog života.
Uh kako joj je to zasmetalo, naljutila se, ali nakon nekih 10-ak dana pomirila se sa činjenicom. Od tada je evo prošlo skoro 10 godina. U sretnom sam braku i hvala bogu ŽIVA.Obzirom da sam prebrodila najgore, kako doktori kažu, planiramo da usvojimo jednu djevojčicu. Da i mi nju, a i ona nas usreći i naš život podigne na viši nivo sreće. Svekrva? Viđamo se par puta godišnje… Sreća pa sam imala razumnog muža, da je bio drugačiji, ko zna kako bi izgledao moj život danas… Možda ne bih ni preživjela, ko zna :(.
Leave a Reply