
Bog Vid, koga su nazivali još i Vit, Svetovid, Svantovitus, staro je božanstvo koje su se Srbi dobro sjećali i s poštovanjem, ali i strahom prizivali. Po njemu je i biljka vidovčica dobila ime, a vjeruje se da posjeduje razne mistične moći.
Legenda o porijeklu svetog Vita
Zapisao ju je Justin Popović pod datumom 15. (28.) juni. U vrijeme cara Dioklecijana, kada je oblasni upravitelj Valerijan progonio hrišćane, na Siciliji je živio dvanaestogodišnji dječak Vit, sin visokorodnog i bogatog građanina Gilasa. Gilas bijaše neznabožac, a njegov sin, blagoslovljeni Vit, još u djetinjstvu spozna istinitoga Boga koji je stvorio nebo i zemlju.
Knez Valerijan, ljut što dječak odbija prinositi žrtve bogovima Zevsu, Herkulu, Junoni, Minervi i Apolonu, naredi da se Vit izbije gvozdenim štapovima. No ruka mučitelja odmah utrnu. U strahu za život sina, Gilas ga pokuša odvratiti od Hristove vjere, ali od anđeoske svjetlosti – oslijepi.
Vit, učitelj Modest i dadilja Kriskentija pobjegoše na lađu koja ih odvede do italijanske pokrajine Lukanije, mjesta Alektorije. Nastaniše se kraj rijeke Silar. Car Dioklecijan pozva Vita u Rim da izliječi njegovog sina od demona; kada to Vit učini, car ga baci u okove i osudi na smrt glađu i žeđu. Molitvom se Vit i Modest oslobodiše okova.
Nakon mnogih muka – užareni kazan s olovom, sumporom i smolom, borba sa lavom – anđeo Gospodnji ih izbavi i oni postadoše sveti mučenici 15. (28.) juna.
Vidovdan u srpskoj tradiciji
Toga dana, slavnog i po Kosovskoj bici, pravoslavna Crkva na zapadu slavi i proroka Amosa. Ime svetog Vita dospijeva u srpske bogoslužbene knjige mnogo kasnije; ipak Vit nikada ne postaje srpski svetac niti mu se služi liturgija.
Mošti svetog Vita, mučenika iz 303. godine, bile su u Parizu, pa u Korveju (Vestfalija), a danas su u Pragu.
Vidovdan se ipak vezuje za staroslavensko mnogoboštvo. Njemački sveštenik Helmold u 12. vijeku bilježi vrhovnog boga zapadnih Slovena Svetovida. Kod Srba i Hrvata stari bog svjetlosti, obilja i rata nazivan je Vid. Na ostrvu Rigen postajao je hram Svetovida, gdje su se krajem žetve prinosile žrtve.
Kult svjetlosti i herojske vrline
Laza Kostić u „Jadranskom Prometeju” vidi Vida kao prahrišćansku herojsku svjetlost koja nadahnjuje Srbe za borbu protiv ugnjetača. Hrvatski naučnik Nodilo tumači da od Vida potiče i pojam vidovito dijete – onaj koji vidi više od drugih.
U „Srpskom mitološkom rječniku” stoji da su se uoči Vidovdana palile vatre od slame i suvog granja; mladići i djevojke preskakali su plamen govoreći: „U ime Boga i svetog Vida.“ Paljenje vatre simbol je kulta sunca, dok preskakanje podsjeća na drevne ratničke igre.
Vid – solarno božanstvo, dvojnik podzemnog Dajboga – spaja junaštvo i svjetlost. Zato su se dijelovi njegovog kulta spojili i s Božićem: u božićnim zdravicama često se pominje Vidovo ime.
Narodni običaji
Prije Vidovdana ne jedu se trešnje; vjeruje se da sveti Vid u zagrobnom životu ne da trešnje djeci čije su ih majke jele a nisu podijelile s drugima.
Vidovčica (vid, vidac, vidova trava) smatra se biljkom za gatanje. Žene je uoči Vidovdana stavljaju pod jastuk da sanom doznaju budućnost, djevojke prizivaju suđenika zakletvom:
„Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen!“
U zoru Vidovdana djevojke se umivaju vodom u koju su ubacile vidovčicu, govoreći:
„Vide, Vidovdane, što očima vidjela, to rukama stvorila!“
Pravoslavci na taj dan iznose odjeću na sunce „da se vidi“, a preostalo sjeme šire po suncu da bolje nikne.
Jelesije proso sije! Ide Vide da obide; što je niklo, da je diklo; a što nije, nek ne niče!
Leave a Reply