Tramvaj broj 6 bio je prepun umornih ljudi koji su se vraćali s posla, a zrak je bio težak od mirisa mokrih kaputa i gradske gužve. Baka Janja, sitna žena od osamdeset godina, stajala je stisnuta uz vrata, držeći se za šipku rukama koje su bile deformirane od artritisa. Vraćala se s tržnice gdje je cijeli dan prodavala domaći sir, ali zarada je bila slaba; jedva je imala dovoljno da plati režije za svoju malu, vlažnu kućicu na periferiji. Noge su je boljele neizdrživo, svaki trzaj tramvaja bio je nova muka za njena stara koljena, ali sva sjedeća mjesta bila su zauzeta.
Na sjedalima su sjedili uglavnom mladi ljudi. Jedan momak sa slušalicama u ušima gledao je u telefon, potpuno nesvjestan svijeta oko sebe. Do njega je sjedila djevojka koja je šminkala usne. Nitko nije ni pogledao staricu koja se jedva držala na nogama. Janja nije ništa rekla; navikla je da bude nevidljiva, navikla je da je starost teret koji nikoga ne zanima.
Tada je na stanici kod trga ušla Iva. Bila je u osmom mjesecu trudnoće, s ogromnim trbuhom i licem koje je odavalo iscrpljenost. Nosila je vrećice iz trgovine, teško dišući. Tramvaj je krenuo naglo. Iva je posrnula, pokušavajući se uhvatiti za rukohvat, ali nije mogla dosegnuti.
Pogledala je prema sjedećim mjestima. Mladić sa slušalicama ju je pogledao, a zatim hladnokrvno vratio pogled na ekran. Djevojka do njega se okrenula prema prozoru. Nitko se nije pomaknuo. Tišina u tramvaju bila je glasnija od bilo kakve uvrede; bila je to tišina sebičnosti.
Janja je to vidjela. Iako su joj noge drhtale i iako je znala da će joj stajanje pogoršati bolove u leđima danima, nije mogla gledati tu sramotu
“Kćeri!” viknula je Janja, gurajući se kroz gužvu. “Dođi ovamo! Sjedni!”
Janja je prišla mladiću, kucnula ga po ramenu svojim kvrgavim prstom i rekla glasno: “Miči se, sine. Ili ustani ti, ili ću ja. Sram te bilo, majka te nije naučila redu!”
Mladić je pocrvenio, ali nije ustao, samo je promrmljao nešto i stavio slušalice nazad. Janja se tada okrenula Ivi, uhvatila je za ruku i povukla prema svom mjestu koje je do maloprije čuvala tijelom. Ne, nije bilo slobodnog mjesta. Janja je ustala sa svog sjedišta na koje je uspjela sjesti tek stanicu ranije.
“Sjedni, dušo,” rekla je Janja, smještajući trudnicu. “Ti nosiš dva života. Ja sam svoj već prohodala.”
Iva ju je pogledala sa suzama u očima. Vidjela je koliko je Janja stara i umorna. “Hvala vam, bako. Ali vi… vama je teško…”
“Meni je lako,” lagala je Janja, iako je jedva stajala. “Samo ti čuvaj tu bebicu.”
Iva je sjela, ali nije mogla skrenuti pogled s Janje. Primijetila je njene cipele – stare, raspadnute, vezane žicom da se ne raspadnu. Vidjela je njen kaput koji je bio pretanak za zimu. Kada je Janja izašla na zadnjoj stanici, u siromašnom dijelu grada, Iva je donijela odluku. Iako je bila umorna, izašla je za njom. Morala je vidjeti gdje taj anđeo živi. Pratila ju je kroz blatnjave ulice sve do male, nakrivljene straćare bez fasade, gdje je Janja nestala iza vrata koja su jedva visila na šarkama.
Iva je stajala u blatu ispred Janjine kućice, skrivena iza starog hrasta. Kroz prozor bez zavjesa, vidjela je prizor koji joj je slomio srce. Baka Janja je sjedila za stolom, masirajući svoje otečene noge, dok je na šporetu kuhala voda u lončiću – vjerojatno jedina večera koju je imala. Iva je shvatila da je ta žena, koja je jedva hodala, stajala dvadeset minuta u tramvaju samo da bi njoj i njenoj bebi bilo udobno.
Iva nije pokucala. Obrisala je suze, zapisala adresu u mobitel i tiho otišla, donijevši odluku koja neće čekati jutro.
Sutradan, točno u osam sati, mirnu ulicu na periferiji probudio je zvuk teških kamiona. Susjedi su provirivali iza roleta. Pred Janjinu straćaru parkirao se veliki, bijeli kombi s logom poznate tvrtke za namještaj i bijelu tehniku, a iza njega luksuzni automobil.
Janja je izašla na prag, uplašena, misleći da je neka greška ili da su došli naplatiti dugove za struju. Ali iz automobila je izašla Iva. Nije bila sama. S njom je bio njen suprug, visok i ozbiljan čovjek.
“Dobro jutro, bako,” rekla je Iva, blistajući. “Sjećate li me se?”
Janja je žmirkala na suncu. “Ti si… ona trudnica iz tramvaja?”
“Jesam,” rekla je Iva, prilazeći joj i ljubeći je u obraz. “A ovo su moji ljudi. Došli su da unesu namještaj.”
“Kakav namještaj, dijete? Ja nisam ništa naručila, nemam ja novca…”
“Plaćeno je,” rekao je Ivin muž, pružajući Janji ruku. “Ja sam vlasnik tvrtke. Moja supruga mi je ispričala što ste učinili. U gradu punom mladih i zdravih ljudi koji su gledali u telefone, vi ste jedini vidjeli čovjeka. Vi ste jedini ustali.”
Radnici su počeli unositi stvari. Novi ortopedski krevet za Janjina bolna leđa. Novi frižider, pun hrane. Televizor. I najvažnije – električnu grijalicu i novu peć. Janja je stajala na sredini dvorišta, držeći se za srce, dok su joj suze tekle u potocima.
“Ali zašto?” jecala je. “Samo sam ustala…”
“Ustali ste kad nitko drugi nije htio,” rekla je Iva, stavljajući joj u ruku kovertu. “U ovoj koverti je potvrda. Platili smo sve vaše račune za narednih pet godina. I svaki mjesec će vam stizati paket s hranom i lijekovima. To je najmanje što možemo učiniti.”
Susjedi, oni isti koji su Janju ignorirali godinama, sada su stajali na ulici i gledali s divljenjem i zavišću. Janja, siromašna starica koju su smatrali nevidljivom, sada je bila centar svijeta.
“Hvala vam,” prošaptala je Janja. “Nisam tražila nagradu.”
“Znamo,” nasmiješila se Iva, gladeći svoj trbuh. “Zato ste je i dobili. Moja kćer, kad se rodi, zvat će se Janja. Da nikad ne zaboravi tko joj je napravio mjesta na ovom svijetu.”
Baka je ustala trudnici u tramvaju iako su je noge boljele, misleći da čini malu stvar. Nije znala da je tim jednim ustajanjem podigla sebe iz bijede. Dobila je udoban krevet, topli dom i obitelj koja ju je usvojila, dokazujući da se svako dobro djelo, ma koliko tiho bilo, čuje daleko i vraća onda kada nam je najpotrebnije
Leave a Reply