Kad je obrana završila, profesor Santos došao je rukovati se sa mnom i mojom obitelji. Kad je došao red na Tataya Bena, on je naglo stao, pažljivo ga pogledao, a zatim mu se izraz lica promijenio.
Rođen sam u nepotpunoj obitelji. Čim sam naučio hodati, moji su se roditelji razveli. Nanay Lorna me vratila u Nueva Eciju, siromašno selo s rižinim poljima, suncem, vjetrom i tračevima. Ne sjećam se jasno lica svog biološkog oca, ali znam da su mi u ranim godinama nedostajale i materijalne i emocionalne stvari.
Kad sam imao 4 godine, moja se majka ponovno udala. Taj čovjek je bio građevinski radnik. Došao je mojoj majci bez ičega: bez kuće, bez novca – samo s mršavim leđima, preplanulom kožom i rukama prekrivenim žuljevima od cementa.
Isprva mi se nije sviđao: bio je čudan, odlazio je rano i vraćao se kasno, a tijelo mu je uvijek mirisalo na znoj i građevinsku prašinu. Ali on je bio prvi koji je popravio moj stari bicikl, pomogao mi je zašiti poderane sandale bez riječi. Napravila sam nered, nije me grdio – tiho ga je čistio. Kad su me maltretirali u školi, nije me grdio kao moju majku; samo je tiho vozio svoj stari bicikl da me pokupi. Usput je rekao samo jednu rečenicu:
— „Tatay te ne prisiljava da me zoveš tata, ali Tatay će uvijek biti uz tebe ako ti zatreba.“
Šutio sam. Ali od tog dana nadalje, počeo sam ga zvati Tatay.
Kroz cijelo djetinjstvo, moja sjećanja na Tataya Bena bila su vezana za stari bicikl, prašnjavu građevinsku uniformu i noći kada se kasno vraćao kući, s podočnjacima i rukama još uvijek prekrivenim vapnom i mortom. Bez obzira koliko je bilo kasno, nikada nije zaboravio pitati:
— „Kako je bilo danas u školi?“
Nije bio visoko obrazovan, nije mogao objasniti teške jednadžbe ili složene odlomke, ali je uvijek naglašavao:
— „Možda nisi najbolji u razredu, ali moraš pravilno učiti. Gdje god da ideš, ljudi će gledati tvoje znanje i poštovati te.“
Moja majka je bila poljoprivrednica, Tatay je bio građevinski radnik. Obitelj je živjela od oskudnih prihoda. Bio sam dobar učenik, ali sam razumio situaciju, nisam se usudio sanjati velike snove. Kad sam položio prijemni ispit za sveučilište u Manili, moja majka je plakala; Tatay je samo sjedio na trijemu i pušio jeftinu cigaretu. Sljedećeg dana prodao je svoj jedini motocikl i skupio majčinu ušteđevinu kako bi me poslao u školu.
Dan kad me je odveo u grad, Tatay je nosio staru bejzbol kapu, zgužvanu košulju, leđa su mu bila natopljena znojem, ali je još uvijek držao kutiju “domaćih darova”: nekoliko kilograma riže, staklenku tuyoa/tinape i nekoliko vrećica pečenog manija. Prije nego što je napustio spavaonicu, pogledao me:
— „Daj sve od sebe, sine. Uči kako treba.“
Nisam plakala. Ali kad sam otvorila kutiju za ručak koju je moja majka zamotala u listove banane, ispod je bio komad papira presavijen na četiri dijela, s ispisanim riječima:
— „Tatay ne zna što učiš, ali što god ti učiš, Tatay će učiniti. Ne brini.“
Studirao sam 4 godine na fakultetu, a zatim na poslijediplomskom studiju. Tatay je i dalje išao na posao. Ruke su mu postajale sve grublje i grublje, leđa sve pogrbljenija. Kad sam se vratio kući, vidio sam ga kako sjedi u podnožju skele, zadihan od cjelodnevnog penjanja na skelu, i srce mi je potonulo. Rekao sam mu da se odmori, ali on je odmahnuo rukom:
— „Tatay to još uvijek može. Kad sam umoran, pomislim: pripremam doktorat – i ponosan sam.“
Nasmiješio sam se, ne usuđujući se reći da studiranje za doktorat zahtijeva dodatni rad, zahtijeva još više truda. Ali on je bio razlog zašto si nisam dopustio odustati.
Na dan obrane njegove doktorske disertacije na UP Diliman, dugo sam molila Tataya prije nego što je pristao ići. Posudio je odijelo od rođaka, nosio je cipele koje su mu bile broj premale i nosio je novi šešir koji je kupio na okružnoj tržnici. Sjedio je u zadnjem redu dvorane, pokušavajući sjediti uspravno, a pogled mu nije skidao s mene.
Nakon obrane, profesor Santos se rukovao sa mnom i mojom obitelji. Kad je došao do Tataya, iznenada se zaustavio, pažljivo pogledao i nasmiješio se:
— „Ti si Mang Ben, zar ne? Kad sam bio mlad, moja kuća je bila blizu gradilišta na kojem si radio u Quezon Cityju. Sjećam se kad si nosio ozlijeđenog radnika niz skelu, iako si i sam bio ozlijeđen.“
Prije nego što je Tatay mogao išta reći, učitelj je već bio… dirnut:
— „Nisam očekivao da ću vas danas ovdje vidjeti, kao oca novog doktora znanosti. To je zaista čast.“
Okrenuo sam se: Tatay Ben se nasmiješio – blagim osmijehom, ali oči su mu bile crvene. U tom trenutku shvatio sam: u cijelom životu nikada me nije tražio da mu se odužim. Danas je bio prepoznat – ne zbog mene, već zbog onoga što je šutke sadio 25 godina.
Sada sam sveučilišni predavač u Manili s malom obitelji. Tatay više ne gradi: uzgaja povrće, kokoši, ujutro čita novine, a poslijepodne vozi bicikl po barangaju. Povremeno navrati da pokaže gredice s povrćem iza kuće, govoreći mi da odem po kokoši i jaja za unuka. Pitam:
— „Žali li Tatay što je cijeli život naporno radio za svog sina?“
On se smije:
— „Ne žalim ni za čim. Tatay je radio cijeli život — ali ono na što je najponosniji jest odgojiti sina poput tebe.“
Ne odgovaram. Samo gledam njegove ruke na ekranu – ruke koje nose moju budućnost.
Ja sam doktor znanosti. Tatay Ben je građevinski radnik. Nije mi sagradio kuću – “sagradio” je osobu.
Leave a Reply