Status koji kruži na facebooku i ostalim drustvenim mrežama: Prije nekoliko dana sam vidjela starog prijatelja. Bio je prljav i radio je jedan od onih teskih, malo placenih fizickih poslova.
Kada me je ugledao naglo je okrenuo glavu i pokusao da se sakrije iako je put bio takav da nije mogao da me zaobidje. Kada sam primjetila njegovu nelagodu, odglumila sam da ga ne vidim i presla na drugu stranu ulice. Navece mi se javio, izvinio, objasnio da ga je bio stid da me pozdravi iz svog kanala, da je shvatio da sam presla ulicu da ga dodatno ne ponizim pa zeli da mi se zahvali.
Od tada ne mogu da prestanem da razmisljam zasto je u ovoj zemlji manji blam biti kriminalac ili sponzorusa, nego raditi skroman posten posao? Da razjasnimo, posao vas ne definise. Definise vas to sta ste spremni prodati da biste kupili materijalne stvari.
Sponzorusa prodaje tijelo. Kriminalac prodaje obraz. Neko proda ukazano povjerenje. Neko cast. Svi ti prodani ljudi kupe toliko da oni oko njih zaborave ko su bili. Onda se drznu da nekom tamo postenom momku, koji kopa kanale da bi pomogao roditeljima, nametnu osjecaj manje vrijednosti. Ljudi koji rade skromne poslove ne trebaju da se stide.
Neka se stide oni koji vrijednost covjeka mjere autom, nekretninama, glavnim separeom u klubu i poslovima koji su mu kupili roditelji. Djeco, pazljivo birajte uzore. Neki ce vam pomoci da izrastete u ljude vrijedne postovanja a neki ce vas svesti na moralne nakaze kojima ni sav novac ovog svijeta ne moze vratiti ono sto su prodali da dodju do njega.
Leave a Reply