ISPOVIJEST Za prvu godišnjicu braka moj suprug ..

Za prvu godišnjicu braka moj suprug Marko pokonio mi je mercedes. Sama pomisao na muža izmamila je na mom licu osmijeh zaljubljene žene. Sjela sam u svoj novi auto, ali nisam se žurila kući jer je Marko ionako bio na putu. Bez njega je naš dom uvijek bio prazan i dosadan.

Suprug kojeg sam doista obožavala bio je uspješan poduzetnik u autoindustriji. Dobro je zarađivao, a o našem su vjenčanju pisali svi tabloidi. Smetalo mi je što su o njemu govorili negativno, kao o nekome tko je bogatstvo stekao sumnjivim poslovima, jer moj muž je u duši bio nježan i romantičan. Upoznali smo se slučajno. Sa svojom najboljom prijateljicom Sanjom izlazila sam iz kina, a Marko se, zadubljen u telefonski razgovor, zaletio u mene. Ispričao se, nasmijao i pozvao nas na piće. Bila je to ljubav na prvi pogled. Samo godinu dana kasnije smo se vjenčali.

Baš kada sam ušla u kuću, zazvonio je moj mobitel. Bio je to Marko.

– Nedostaješ mi! – nježno je rekao.

– I ti meni. Kako je tamo? – uzvratila sam.

– Kako bi bilo u Berlinu nego dosadno. Da si sa mnom, sve bi bilo drukčije. Jedva čekam da te sutra zagrlim. Nego, upoznao sam jednog estetskog kirurga i mislim da bismo s njim mogli razgovarati o operaciji.

– Kakvoj operaciji? – problijedjela sam stežući slušalicu.

– Znaš koliko bih bio sretan da imaš veće grudi, a ovaj čovjek je stručnjak baš za to.

Sva sreća da me u tom trenutku nije mogao vidjeti. Bijes mi je izbijao iz očiju, no u ime ljubavi koju osjećam za njega svladala sam se i rekla mu umiljatim glasom.

– Ako se odlučimo za to, lijepo je znati da postoji netko stručan. Kad ti slijeće zrakoplov? Želiš da dođem po tebe?

Marko nije ni primijetio da sam vješto prekinula razgovor o silikonima. Kad sam spustila slušalicu, stala sam ispred zrcala i podigla majicu. Moje su grudi doista mogle biti veće, no ja sam njima bila zadovoljna.

Zašto je Marko toliko želio da budem savršena? To nije bilo prvi put da mi predlaže drastične promjene. Zube sam dovela do savršenstva, ugradila ekstenzije, uklonila celulit, smanjila nos, redovito se botoksiram… Zašto nije zadovoljan mnome ovakvom kakva jesam, razmišljala sam.

Na trenutak sam se osjećala kao beznačajna lutka. Je li moja umjetna ljepota služila za njegovu promociju pred prijateljima i poslovnim partnerima? Voli li me ili sam mu samo trofej, pomislila sam i bolno uzdahnula.

Iz takve me tuge prenulo zvono na vratima, a ja sam se nasmijala i odmahnula rukom na slutnje koje su se u meni budile.

Naravno da me voli. Želi da mu budem još ljepša, a ove su operacije danas normalna stvar, pomislila sam i nasmijala se svojoj pretjeranoj osjetljivosti.

Otvorila sam vrata i razveselila se Markovu kumu Eliju koji me došao posjetiti sa zaručnicom. Vesna i on krenuli su na večeru pa su odlučili i mene povesti.

– Moram se brinuti o tebi dok je kum na putu – šalio se Elio.

Otišli smo u jedan otmjeni restoran, a Elio nas je zabavljao pričanjem viceva. Odjednom je policija upala u restoran. Vesna je problijedjela kad ih je ugledala. Nekoliko minuta kasnije shvatila sam i zašto. Kao da su došli samo zbog nas, policija je prišla upravo našem stolu, uzeli su nam dokumente, a sadržaj ženskih torbica isprevrtali po stolu.

– Kako ste došli ovamo? – upitao je inspektor Elija.

– Taksijem.

Iznenađeno sam ga pogledala, a moju je reakciju primijetio i inspektor. Na sebi sam osjetila poglede gostiju, osoblja i policije.

– Gospođice, kako se zovete?

– Ona je supruga našeg prijatelja Marka – prije mene rekla je Vesna, a Elio ju je prijekorno pogledao.

– Jednim udarcem dvije muhe! – zadovoljno je kliknuo inspektor.

Nije mi se svidio ton kojim je to izgovorio. Zvučao je kao da je dobio glavni zgoditak na lotu. Policajci su se slatko smijali dok su Eliju stavljali lisice na ruke.

– Pođite s nama, veselo društvo – rekao je jedan od njih.

Dok smo se vozili prema policijskoj postaji, svako malo sam pogledavala u Elija. Nadala sam se da bi mi njegov pogled mogao objasniti što se događa, no on je cijelim putem gledao u pod. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam shvaćala zašto je Elio rekao da smo došli taksijem. Nakon nekoliko sati sjedenja u policiji napokon je došao policajac i odveo Vesnu. Silno sam htjela van, udahnuti zraka, osjećala sam se kao u klopci, a kad sam pomislila da ću od muke početi vrištati, došao je i inspektor.

– Gospođo, gdje vam je muž?

– Na službenom putu. Vraća se sutra.

– Pretpostavljam negdje u Njemačkoj? Sa svojim partnerom Mrkim?

– Moj muž je u Berlinu zbog predstojećeg sajma automobila, a za Mrkog prvi put čujem. Marko ga sigurno ne poznaje.

– Možete ići! Ali ako mu javite da ćemo ga uhapsiti, pa se sutra ne vrati, raspisat ćemo međunarodnu tjeralicu.

Ustala sam stežući svoju torbicu koja je već bila mokra od znoja mojih dlanova. Noge su mi klecale, a inspektor se slatko nasmijao.

– Ne znam što je smiješno – rekla sam uvrijeđeno.

– Vesna nam je rekla sve. Zato mi vi i ne trebate. Priznala je da ste došli autom, gdje je parkiran i rekla gdje je skrivena droga.

– Kakva droga? – začudila sam se.

– Drugi odgovor nisam ni očekivao od supruge takvog dilera. Elio je već u pritvoru, a sutra će mu se pridružiti i vaš muž.

Više nisam mogla slušati. Izvan sebe od šoka, kući sam otišla taksijem. Moj život, koji je još jutros izgledao kao bajka, pretvarao se u nešto jako opasno. Moj Marko da je narkodiler?! Ne, nisam u to povjerovala ni trenutka, prva bih znala da je petljao s drogom. A Elio? Sigurno su on i Vesna nekako upali u taj svijet, a policija želi optužiti i Marka. Dokazat će se da je nevin i prije početka suđenja, pomislila sam i umirila se.

Dugo sam razmišljala što mi je činiti, a onda nazvala Markova odvjetnika. Iako je već prošla ponoć, znala sam da mi neće zamjeriti kad čuje što se događa.

– Elio je uhapšen, a sutra će uhititi i Marka. Policija govori o drogi, a ja sam sigurna da…

– Ne govori više. Stižem za pola sata – prekinuo me.

Ovo je, nakon Elijeve laži da smo došli taksijem, bila druga čudna stvar tog dana. Došao je brzo, raščupane kose, u trenirci, ali bio je smiren, kao i obično. Tek kad sam mu sve ispričala, rekao je:

– Samo bez panike. To što su kod Elija našli jest problem, ali ne takav kakvim ga policija prikazuje – smirivao me.

– Marko je vrijedan i sposoban mladi čovjek kojemu mnogi zavide. Puno njih bi rado dominiralo u autoindustriji, pa im Marko smeta – dodao je.

– Želiš reći da je moj muž žrtva namještaljke?

– Lako moguće. Odmah ujutro obavit ću nekoliko telefonskih poziva i riješiti to. A Marku o tome ne govori. Sutra navečer doći ću k vama i razgovarati s njim.

Nije mi se sviđalo što čujem. Zašto bih takvo što tajila mužu? U znak dogovora kimnula sam glavom, no nisam bila sigurna u ispravnost njegova savjeta. Ali, on je odvjetnik kojemu Marko vjeruje, pomislila sam.

Sljedeće večeri otišla sam u zračnu luku. Kad sam napokon ugledala Marka, srce mi se steglo. Upijala sam miris njegova parfema dok me grlio.

– Je li sve u redu? Djeluješ tužno i umorno? – upitao me.

– Noćas nisam dobro spavala – odgovorila sam.

– Pričekajmo Nenada, kirurga o kojemu sam ti govorio. Vidjet ćeš, i tebe će odmah osvojiti.

Pet minuta kasnije Nenad i ja smo se rukovali. Oči su mu nekako čudno zasjale, a ja sam se od njegova pogleda naježila.

– Marko, tvoja supruga je prelijepa. Kakve operacije? Ja na njoj ništa bih mijenjao – rekao je.

Podigla sam glavu i pogledi su nam se sreli. Nasmiješila sam mu se zahvalna što je stao na moju stranu. Vjerojatno ima dovoljno iskustva da s lakoćom može pročitati želi li netko operaciju ili ne. Marko je cijelim putem do kuće oduševljeno pričao o njemu.

– Lijepo je opet biti kući! Nekad sam obožavao putovanja, ali sad ih sve teže podnosim. Želim biti s tobom, uživati u našem domu – šaputao je.

Počeo me ljubiti, a ja sam ga nježno odgurnula. Znala sam da će odvjetnik doći svakog trenutka.

– Što se događa? – upitao me.

– Ništa. Umorna sam, rekla sam ti da sam loše spavala.

– I ranije si bila umorna, ali me nikad nisi odgurnula od sebe – prigovorio mi je.

Srce mi je počelo brže lupati, mislila sam da ću od uzbuđenja doživjeti slom. Odvjetnik nije dolazio, a ja sam osjetila kajanje što ga sinoć nisam nazvala i sve mu rekla.

– Valjda mogu i ja nekad biti neraspoložena.

– Možeš, ali ne ovako. Ne prepoznajem te, ne ponašaš se kao moja Ida. Takvu Idu neću.

– Tvoja Ida? Ida kakvu ti hoćeš? Zašto nisi pitao svog prijatelja kirurga može li, umjesto silikona, ugraditi gumb koji bi pritisnuo, a ja imala samo ona raspoloženja koja tebi odgovaraju? – istresla sam se na njega.

Gledao me pun nevjerice. Ovo je bila naša prva svađa koja ga je, vidjela sam, sasvim izbacila iz takta. No svladao se, prišao mi i nježno me poljubio. Šapnula sam mu da ga volim, a onda je netko pozvonio. Potrčala sam otvoriti vrata na ulazu u zgradu.

– Čekaš nekoga?

– Trebao bi biti tvoj odvjetnik – odgovorila sam.

Kad sam po stepenicama čula korake nekoliko ljudi, shvatila sam da nešto nije u redu. Marko me još začuđenije gledao. Krenuo je prema ulaznim vratima i upravo kad je uhvatio kvaku, s druge strane se čulo:

– Otvorite! Policija!

Marko je šokiran zastao. U njegovim sam očima vidjela nevjericu.

– Ida, što ovo znači? Kako si ih pustila u zgradu, a nisi ni pitala tko je? Znala si da je policija?

– Nisam znala, trebalo je biti odvjetnik. Rekao je da će sve srediti…

– O čemu pričaš? Tko će što srediti?

– Rekao je da ti sigurno nemaš veze s drogom i da te samo provjeravaju zbog Elija.

– Šta je s Elijom?

– Uhapšen je sinoć dok smo bili na večeri.

– Ne mogu vjerovati da mi je namjestila vlastita žena?!

Policija je upala u stan i Marku stavila lisice na ruke. Dok su ga odvodili, moj muž me nije ni pogledao. Sljedećih dana posjetilo me nekoliko njegovih prijatelja. Rekli su da je odvjetnik nestao iz grada. Sumnjali su da ga je odao kako bi sam izbjegao probleme s policijom. A sad je zauvijek morao nestati iz grada da se spasi od problema koje bi inače imao s Markom i njegovim prijateljima.

Novine su na svim naslovnim stranicama objavile kako su privedeni Elio i Marko, veliki dileri. Po preporuci Markovih prijatelja uzela sam drugog odvjetnika. Moj muž ga je prihvatio, ali mene nije htio vidjeti. Ponašao se kao da sam mu jedan neprijatelj više. Sljedećih tjedana propadala sam i fizički i psihički. Sve manje sam vjerovala u njegovu nevinost.

Dva dana prije početka suđenja nazvao me onaj kirurg. Iznenadila sam se kad se najavio u posjet jer sam bila sigurna da nitko normalan ne želi biti prijatelj čovjeku privedenom zbog droge. Pomislila sam da je i on umiješan u sve to. Kad je došao, to sam ga direktno i upitala:

>
– Imate li ikakve veze s tom pričom?

– Zar mislite da bih vas došao posjetiti da imam? Vjerojatno bih pobjegao glavom bez obzira da i mene ne privedu!

– A zašto ste onda došli?

– Zbog vas, htio sam vidjeti kako ste. Na svoje oči uvjeriti se da vam ništa ne nedostaje. Ali možda i nije trenutak za takve razgovore. Bolje da odem – iznenadio me.

Ništa nisam razumjela, ali sam ga pustila da ode. Otpratila sam ga do ulaznih vrata i tu smo zastali. Bio mi je blizu, osjećala sam njegov miris. Zadrhtala sam i osjetila kako mi leptirići struje cijelim tijelom.

– Nazovite me ako vam bilo što bude trebalo. Ostavio sam posjetnicu na stolu – rekao je, poljubio me u obraz i otišao.

Sara se tih dana preselila k meni.

– A ja sam mislila da imam najljepši brak na svijetu! Kako sam samo glupa! – plakala sam joj na ramenu.

Sara me ponovno tješila, pustila da se isplačem. Pola sata kasnije zazvonio je telefon. Bio je to Nenad. Opet ga je zanimalo kako sam.

– Suočila sam se s istinom pa sam sada očajna i slomljena.

– Jeste li za večeru? Kladim se da niste ništa jeli cijeli dan.

To je bila istina. Ustala sam rano, ali nije mi bilo do doručka. Kasnije sam zaboravila na jelo. A sad, kad je Nenad spomenuo jelo, osjetila sam neopisivu glad.

– Samo vas želim izvući iz kuće – osjetio je moju dvojbu.

Sat kasnije došao je po mene. Večerali smo u vrlo ugodnoj atmosferi. Još tijekom vožnje do restorana zamolila sam ga da ne spominjemo Marka. Čim nam je konobar donio jelo, bacila sam se na ukusne goveđe odreske u umaku od vina, a on svoje nije ni taknuo. Podignula sam glavu i vidjela da me promatra. Opet sam osjetila uzbuđenje. Nenad je bio jedina osoba koja je posljednjih dana donosila svjetlo u ovo moje grozno životno razdoblje.

– Zašto sve to radite za mene? – upitala sam.

– Kad sam vas vidio u zračnoj luci, jedva sam se sabrao. Ne znam zašto, ne znam kako, ali od tog trenutka ja sam zaljubljen u vas.

Ništa mu nisam odogovorila, a ni on nije nastavio. Kao da mi je htio dati vremena da razmislim o njegovim riječima. Kad sam se vratila kući, osjećala sam se jako usamljeno. Stegla sam jastuk i pomislila na Marka. Lijepo bi bilo da je sve ovo ružan san, pomislila sam. Ali tada sam shvatila da nije i da svog muža više nikad neću gledati istim očima. Sljedećih mjesec dana trčala sam od odvjetnika do Markovih prijatelja. Pokušavala sam uvjeriti muža da trebamo razgovarati, no on na to nije pristajao. Kad su blokirali sve Markove račune, bila sam luda od očaja. Prvo vrijeme mi je financijski pomogla Sara, a prodala sam i svoj novi mercedes.

A onda je odjednom Marko pristao na razgovor. Odvjetnik me nazvao i rekao da sutra prije suđenja mogu posjetiti muža. Trebala sam biti sretna, a umjesto toga osjećala sam se loše. Toliko sam inzistirala na tome, a sada, kad sam napokon dočekala, ne znam o čemu bismo razgovarali. Te sam večeri trebala izaći s Nenadom, ali ovaj me poziv dobro ohladio.

– Ne mogu večeras izaći – nazvala sam ga i rekla.

– Što se dogodilo?

– Odvjetnik mi je javio da me sutra ujutro Marko želi vidjeti.

Nenad je šutio. Očekivala sam da će nešto reći, ali s druge strane žice bolno je odjekivala tišina. Pomislila sam da je spustio slušalicu, a spoznaja da bi to mogao biti kraj ovog divnog i čistog odnosa jako me preplašila.

– Nenade?

– Tu sam, ali ne znam što pametno reći. Do toga je moralo doći i nadam se da si zadovoljna. Evo ti prilike da mu sve objasniš – rekao je i prekinuo vezu.

Shvatila sam da mu nije svejedno što ćemo se Marko i ja sutra vidjeti. To je bila normalna reakcija muškarca kojemu je stalo do žene. Kad sam sutradan u zatvorskoj čekaonici čula korake, zadrhtala sam od jeze. Marko je ušao u pratnji čuvara, a na rukama je imao lisice. Bio je izmučen, propao u licu, a ja sam zaplakala čim sam ga takvog ugledala.

– Ne cmizdri! Nije mi do toga – odbrusio je.

Njegov bolno grub glas vratio me u stvarnost. Htjela sam mu napokon reći istinu, vratiti mu vjeru u mene i naš brak. Željela sam da me uvjeri kako je u tu priču uletio naivno. I iznad svega htjela sam mu oprostiti. Zagledala sam mu se u oči, tražeći tek zrno nekadašnje ljubavi.

– Čujem da si prodala auto koji sam ti kupio.

– Morala sam. Ostala sam bez novca.

– Nisi morala, mogla si posuditi. Moji prijatelji bi ti pomogli, ali očito ti se odjednom i oni gade.

Vrijeđao me ton kojim mi se obraćao, ali nisam htjela dolijevati ulje na vatru.

– Nije važan auto. Želim samo da iziđeš iz zatvora.

– Itekako je važan! Ne možeš prodavati moju imovinu kako ti padne na pamet. Nisi ga ti zaradila!

Suzdržavala sam i bijes i suze. Bilo je jasno da će ovo biti veoma mučan razgovor. Ovog Marka nisam poznavala, a najgore je bilo suočenje s istinom. Moj nježan i romantičan muž bio je samo lijepa slika koju sam stvorila u vlastitoj glavi, a pravi Marko sjedio je preda mnom.

– Želim znati jesi li pokrenula brakorazvodnu parnicu.

Zašutjela sam jer odjednom više nisam bila sigurna u svoje osjećaje.

– Shvatit ću to kao da nisi. A kad dođem kući, razgovarat ćemo o tvom ponašanju.

Ovo je bila kap koja je prelila čašu! On, koji je iza rešetaka pozivao bi me na red zbog mog ponašanja?

– Razvest ćemo se kad se vratiš kući. Neću te ostaviti dok si u zatvoru. Ali isto tako ne želim se buditi pokraj čovjeka kakav si postao. Ili si možda uvijek takav i bio?

Gledao me s podsmijehom, a meni se sve počelo gaditi. Ustala sam jer više ni trenutka nisam mogla biti s njim u istoj prostoriji.

Od tog je susreta prošlo deset dana. S Nenadom se nisam čula. Znala sam da čeka moj poziv, no nešto me sprečavalo da ga nazovem. Više nisam odlazila na suđenja. Tugu sam te večeri ubijala u vinu, a kad sam bila dovoljno pijana, ohrabrila sam se i nazvala Nenada. Bio je nedostupan. Nazvala sam i kućni broj. Kad sam čula da je podigao slušalicu, lice mi je zablistalo, a onda je uslijedio novi šok. Javio se mazan ženski glas.

– Oprostite na smetnji, trebam doktora Nenada.

– Ne smetate, ali Nenad se tušira. Javit će vam se za desetak minuta – rekla je.

Živcirala me ljubaznost te žene. Mislila sam da će mi se srce raspasti u tisuću komada. Prošlo je pola sata prije nego što je nazvao. Znala sam da je on, ali nisam znala trebam li se javiti. Bila sam razočarana, prazna. Zvonjava je bila toliko uporna pa sam se ipak javila.

– Vidim da si me zvala – zvučao je ravnodušno.

– Kako vidiš kad tvojoj ljubaznoj djevojci nisam rekla tko sam?

– Imam prikaz poziva. No, osjećam li predbacivanje u tvom tonu?

– Nemam pravo bilo što ti prebacivati. Samo sam razočarana jer ne znam što sam tražila s tobom.

– To govoriš ti koja si otkazala naš dogovor i nakon toga se tjednima nisi javila? Ti koja se ponašaš kao da možeš ući i izaći iz mog života kad i kako ti puhne? Ne mogu vjerovati da si tako sebična – vikao je.

Puna bijesa spustila sam mu slušalicu.

Kako sam mogla očekivati da Nenad nema nikoga, da čeka samo na moj poziv, razmišljala sam očiju punih suza.

Došao je i dan završne parnice. Marko je bio miran, a Elio grčio prste i nervozno se okretao oko sebe. Sudac je prvo izgovorio njegovo ime. Kad sam čula da je osuđen na tri godine zbog posjedovanja i prodaje droge, bila sam sigurna da Marka čeka slična, ako ne i gora kazna. No Marko je bio oslobođen jer protiv njega nije bilo dovoljno dokaza?! Zavrtjelo mi se u glavi, a oko mene su se stvorili njegovi prijatelji, grlili me, ljubili. Sutradan je opet bio u svim novinama. Većina njih je sumnjala u nedostatak dokaza, između redaka su optuživali korumpirano sudstvo.

– Tvoja teorija da sam ti lagao i nisam rekao čime se bavim pala je u vodu. Nemaš razloga ostaviti me – rekao mi je čim je došao kući.

– Ne ostavljam te zbog laži već zbog tvog ponašanja prema meni – odgovorila sam.

Marko je stajao u predvorju i gledao me pijanim očima. U ruci je držao napola ispijenu bocu konjaka. Odjednom je skočio i oteo mi torbicu. Pregledavao je pozive s mog mobitela, a ja sam premrla od straha.

– Gle, s Nenadom si se čula. Lijepo. I ja sam upravo razmišljao da ga nazovem i zahvalim mu što te pazio dok sam bio iza rešetaka.

Problijedila sam, ali nisam ga mogla spriječiti.

– Bolje da mu pošaljem poruku – predomislio se i počeo pisati: “ljubavi samo da ti kažem da te volim kad se vidimo” napisao je i s oholim osmijehom na licu dodao:

– Baš me zanima što će naš kirurg odgovoriti.

Kad je pola sata kasnije stigao odgovor, Marko je skočio, pročitao, a onda mu se izraz lica promijenio. Vidjela sam da je razočaran. Bacio je mobitel na pod, a ja sam ga uzela i pročitala poruku.

“Ida, dobio sam s tvog mobitela čudnu poruku. Znam da nije upućena meni, pa te želim obavijestiti da si pogriješila broj. Iskreno se nadam da je poruka upućena Marku a ne nekome drugom. S poštovanjem, Nenad.”

On je znao! On je doista znao da ja nisam poslala tu poruku. Sad sam ga tek obožavala, u tom trenutku shvatila sam da muškarac kojeg doista zanima žena prepoznaje čak i njezin stil pisanja. Brzo sam izjurila iz stana, trčeći koliko me noge nose. Odahnula sam kad iza sebe više nisam vidjela svoju ulicu. Sjela sam u prvi taksi i pojurila Nenadu u ordinaciju.

– Ne mogu vjerovati?! Što se događa? Kakva je ono poruka? – uhvatio me za ramena i zasuo sa sto pitanja.

– Kako si znao da poruku nisam poslala ja? – smijala sam se.

– Tvoje poruke uvijek imaju točke, zareze i velika slova. Ova nije bila na razini pismenosti prvog osnovne.

Nakon sat vremena bili smo u njegovom stanu. Prišla sam mu i zagrlila ga. Mobitel mi je neprestano zvonio. Nasmijala sam se i otvorila prozor. Vani su se neka djeca igrala.

– Klinci, tko od vas nema mobitel?

Jedna djevojčica podignula je ruku. Zamotala sam mobitel u platnenu krpu i bacila joj ga kroz prozor.

– Evo, sad ga imaš i ti. Ako te netko zove, reci da si ga našla na ulici – viknula sam joj.

Samo nekoliko dana kasnije pokrenula sam brakorazvodnu parnicu. Nakon šest mjeseci povlačenja po sudovima Marko je napokon potpisao razvod, a ja sam trčala kući pokazati Nenadu da sam i ‘crno na bijelo’ sada slobodna. Nakon dugo vremena ponovno sam se iskreno i iz srca smijala. S njim sam se doista osjećala kao kraljica. Imala sam ljubav, sigurnost, novac, pažnju i znala da u pozadini njegova uspjeha nema mračnih stvari.

– Znaš li ti raditi i neke druge operacije osim estetskih? – upitala sam ga jednog jutra.

– Kakve?

– Porođaj? Bi li to znao?

– To nije kirurški zahvat, ali znao bih.

– Samo želim provjeriti mogu li ti prepustiti sebe i bebu.

Naša kći, Sunčica, rodila se divnog i sunčanog svibanjskog dana. Zato smo je tako i nazvali. A baš takav je sada bio i moj život. Nenad nas je obje obasipao čistom i iskrenom ljubavi, onom kakvu Marko nije poznavao. Nenadu sam doista bila savršena.

(Jutarnji.hr)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*