Hajro je bio domaćin prvi u selu. Oženio je Mejru mlad. Izrodiše djece petero, tri sina i dvije kćeri. Dobra i časna obitelj.
Radili su mnogo, teško i pošteno. Jedno po jedno dijete su ispraćali u svijet, na škole i fakultete. Ostala prazna kuća. Djece nigdje, a posao isti. Govorili su im ljudi: “Smanji Hajro posao, prodaj livade i goveda, stani malo ne možeš sam, a i Mejra više ne može. Proživite ovo malo što je ostalo.”
Vazda im je odgovarao: “Evo samo da Isak završi školu, Amina da se uda, Jasko da se zaposli, Beska da završi fakultet, Hasanu svadbu da napravim. Svojim ispucalim rukama su plaćali neke studenske sobice po gradu, prve temelje kuća svoje djece, dizali im krovove, udavali i ženili.
Djeca zaživješe neke svoje živote i zaboraviše ih. Ostadoše sami negdje gore na vrhu planine. Slali su svojoj djeci sira i kajmaka autobusima. Svaka kanta i kriška zalivena suzama. Svaka baš svaka je trebalo da ih sjeti da su gore još uvijek živi. Da su dobro, da im ništa ne treba osim djece. Niko od njih petero nije primjetio tu čudnu slanoću sira od majke i oca.
Svaka oplakana i presoljena tugom, nedostajanjem i samoćom. Mejra je umrla jednog septembarskog jutra. Na sred kuće srce joj je puklo od tuge. Osta Hajro sam. Tišina mu je cijepala grudi. Noću bi dugo sjedio ispred puste kuće i gledao u nebo. Slike su promicale. Samo je njima razbijao muk koji mu se uvukao u srce i dušu. Razbolio se.
Tri sina i dvije kćeri počeše da ga sele od jednog do drugog. Svima je smetao. Svađale su se snahe sa njegovim sinovima zbog njega. Kod kćerki isto nije moglo. Lomili su ga na živo onako bolesnog.
Svaki put kada su mu pakovali torbu da ide kod nekog drugog lomili su mu dušu onu njegovu veliku. Lomili su mu prste kojim ih je sve podigao, kičmu kojom im je škole završio i kuće napravio. Oči su mu oslijepile.
Iz Aminine kuće je krenuo sa onom prokletom torbom, opet negdje. Unuk Smajo mu je poletio u zagrljaj, stegao ga jako i počeo da plače.
“Nemoj djede da ideš, vrati mi se brzo!”
Drhtava djedova brada je stresala suze koje su lile niz lice. Zagrlio je jako unuka: “Nećemo se Smajo više vidjeti. Budi dobar roditeljima i ne zaboravi svog djeda.”
Gledao je unuk u njegova povijena leđa i korak koji zastaje težak, pretežak.
Djed je znao da će uskoro otići ne kod jednog od svoje petero djece već u neki ljepši svijet gdje za njega ima mjesta. Odveli su ga u starački dom. Umro je sam, bolestan i ostavljen. Sve ruke i kičma izdrže za svoju djecu, ali srce, ono nije izdržalo. Prepuklo je jedne noći u nekoj sobi napušten od svih.
Zadnje riječi su mu bile: “Neka su mi samo djeca dobro.”
Leave a Reply